Kako se bliži dan općine Bibinje, želio bih prikazati, odnosno podsjetiti na stanje koje je dovelo do prosvjeda Bibinjaca 2. svibnja 1991., kao i na opravdanost i učinak tadašnjih prosvjeda, na ponos Hrvatske i pravdu. U te svibanjske dane 1990. i 1991., pratili smo kako Srbi ostvaruju svoju ideju „Velike Srbije“. bili smo svjesni što se događa, a nemoćni. Hrvatskoj je prijetio krvavi rat! Dobivali smo vijesti kako je SKH-SDP na vrhu s Ivicom Račanom, nakon što je u prvom krugu prvih demokratskih izbora izgubio izbore, predao oružje Teritorijalne obrane Hrvatske Jugoslavenskoj armiji, odnosno Beogradu. Beograd, JNA, Kontraobavještajna služba (KOS)  postigla je cilj, „službenog oružja“, oduzeto je Hrvatima uz pomoć SKH-SDP. Paralelno je međunarodna zajednica nad Hrvatskom počela provoditi embargo na oružje. Hrvati su u to vrijeme odbijali ići u JNA, a mnogi koji su se našli u njoj napuštali su tu sramotnu tvorevinu Hrvata. Pratili smo kako su Srbi samoinicijativno proglasili tzv. SAO Krajinu i zahtijevali su odcjepljenje od Hrvatske, a JNA im je za taj cilj dijelila oružje. Širio se taj velikosrpski plan da su i četnici Srbi u zapadnoj Slavoniji objavili pripojenje tzv. SAO Krajini. Tadašnji tzv. predsjednik SAO Krajine Milan Babić održao je konferenciju za novinare i izjavio da ukoliko prestane postojati Jugoslavija ili ako se preobrazi u skup zajedničkih država, da će srpska autonomija ući u sustav matične države srpskog naroda. Stanje je bilo grozno. Hrvati su, naročito u veljači 1991. učestalo demonstrirali pred Vojnim sudom u Zagrebu. Svakodnevno smo dobivali informacije o teroriziranju koje su vršili Srbi, kako su oružano blokirali skoro sve ceste po sjevernoj Dalmaciji, minirali su i dizali su u zrak razne civilne objekte, pucali su i ubijali iz zasjede vozače kamiona, civilna vozila, širili su teror, mržnju, proizvodili su lažnu medijsku promidžbu osuđujući hrvatsko političko vodstvo. Milan Babić je proglasio „izvanredno stanje na području kninske općine zbog „neposredne ratne opasnosti“. Od koga? Tadašnje Predsjedništvo SFR Jugoslavije povećalo je borbenu spremnost, izvlačili su topništvo, tenkove i ljudstvo iz vojarni na vojne strateške položaje, oklopnim vozilima su demonstrirali silu oko nenaoružanih hrvatskih sela, mobilizirali su pričuvu koju su činili Srbi, postavljali minska polja,… Organizirali su Srbi noćne pucnjave kroz sela Hrvata, izazvali nerede i nametali su psihozu rata. Uslijedio je „krvavi Uskrs“. Prijetila je JNA Hrvatima da će Hrvatska biti Jugoslavija ili je čeka krvavi rat. Savezna jugovlada i vojni vrh ultimativno su zahtijevali od Vlade RH da ne sprječavaju pobunu Srba u tzv. Krajini. Otvoreno su prijetili Hrvatskoj izravnim oružanim upletanjem JNA. Pitam se da li se sjećamo kad je predsjednik Tuđman rekao na izvanrednom zasjedanju sabora da smo suočeni s oružanom srpskom pobunom. Znali smo da rat nadolazi. U travnju 1991. osnovan je ZNG. Morali smo i mi u Bibinjama kupovati oružje, i kupovali smo ga, ono što smo mogli. Nije tada bilo ni jedne naoružane postrojbe ZNG-a na širem području Zadra. Bila je samo manja formacija Hrvatske policije koja je bila slabo i nedostatno naoružana, a nasuprot je bila agresorska prijetnja: 7.

kninski korpus JNA s nadolazećim paraformacijama, četnicima iz Srbije i tzv. Krajine, koji su povezani s više od 20 jugovojarni razmještenih unutar grada Zadra. Svakodnevno su stizale informacije kako  JNA oružje dijelila Srbima u selima zaleđa Zadra, a u samom gradu KOS i Udba su organizirale tzv. naoružane „ćelije“ koje su bile spremne u zadano vrijeme djelovati protiv hrvatskih institucija.

Naš Franko Lisica s ostalim hrvatskim policajcima bio je 2. svibnja 1991. na braniku Domovine. Ubijen je podmuklo od srpsko-četničkog agresorskog streljiva. Franko Lisica je tada bio naš uzor i svjedok da je Hrvatskoj oduzeto pravo na slobodu, pravo na samostalnost, oduzeto joj je pravo na samoobranu. Istog dana u Borovu Selu masakrirano je 12 hrvatskih policajaca u podmukloj srpskoj zasjedi.

Uslijedio je Bibinjski otpor prema takvom stanju, prema zlokobnoj JNA, prema četnicima koji su uzimali sve veći zamah. Bibinje se 2. svibnja 1991. diglo protiv nepravde, odredili su se na prosvjed, protiv stanja žrtve, protiv tvorevine Jugoslavije, protiv međunarodne zajednice koja je dozvoljavala stanje koje je vodilo uništenju Hrvatske.

U hodnji prema Zadru orile su se pjesme o svojoj domovini Hrvatskoj i uzvikivali: „Hoćemo oružje!“, „Hrvatska!, Hrvatska!“, „ U boj, u boj za narod svoj!“, uzvikivali su Bibinjci s ostalima iz zadarskog kraja. Bila je to čvrsta, odlučna hodnja tisuće i tisuće Hrvata pored najvećih vojarni jugovojske i njihovih tajnih službi, pored njihovih snajperskih postrojbi. Bio je to goloruk otpor Bibinja protiv izuzetno oružane jugovojske. Svi smo kao jedan tražili oružje za našu slobodu. Jedinstveno Bibinje, s vjerom u Boga, bili smo najjači jači od ijedne, najnaoružanije vojske. Na širem području Zadra, demonstracije su pokazale izraz općeg „samopouzdanja“, upućena je jasna poruka jugoslavenskim institucijama, posebno jugovojsci, kao i zahtjev stranci na vlasti u Hrvatskoj, HDZ-u. Bibinje je pokazalo snagu, hrabrost, odvažnost, ponos i toga su se bojali Udbaši, JNA,  jugofili. Bojali su se jer su vidjeli da više nema Jugoslavije i neće im pomoći ni „čuvar“ JNA, naoružana toliko da se vodila po količini kao treća vojska u Europi. Tog 2. svibnja 1991. bio je ogroman strah kod srpskog agresora, bili su potpuno iznenađeni, nevjerica i strah. Od tog dana kod mnogih je bio politički, vojni preokret. Bibinjci su prvi pokrenuli ustanak u Dalmaciji.

U Bibinjama je tada formiran Prvi dragovoljački naoružani odred, i tih dana se upisalo više od jedne bojne mladih ljudi, dragovoljaca. Bila je to situacija ni rata ni mira koja se izuzetno brzo mijenjala. Svjesni smo bili da dolazi krvavi rat. I bio je. Srpsko topništvo je gađalo sve u Zadru i oko Zadra, napadali su i ubijali staro i mlado, palili, pljačkali i odnosili, uništavali su sve što je hrvatsko, a u svemu tome je Bibinje dalo svoj doprinos u obrani Hrvatske i svog mjesta. I danas, tko je taj tko određuje kako će se prikazivati Domovinski rat? Kakvu nam povijest „administracija“ nameće? Nameću nam da moramo prihvatiti lažnu povijest, kao Domovinski rat je bio građanski, ili da naš tadašnji prosvjed nije bitan jer se razbijalo. Bitan je to bio događaj u oslobođenju šireg zadarskog područja, bitan je jer je Bibinje podiglo hrvatski narod protiv nepravde, digli smo se za svoj Dom i pitam se jesmo li to u stanju učiniti danas. Općinska struktura vlasti Bibinja i ovaj put vrlo površno i time nedostojno obilježila ovaj datum. Zašto nismo u stanju organizirati mimohod sjećanja od Bibinja do Zadra? Na taj način bi „podigli“ velebni spomenik 2. svibnja 1991. kao izuzetnu moralnu vertikalu. Bibinje ima svoju nacionalnu duhovnu dimenziju i u njoj je bibinjsko dostojanstvo, samopoštovanje, identitet, samopouzdanje, snaga i zato želim da se ostvarenje

naše generacije prenese na mlade naraštaje. Ako budemo imali duhovni zanos kao 1991., sve će biti bolje. Najlakše bi bilo prešutjeti, ali ne smije se radi istine!

 

S poštovanjem,

Tomislav Bugarija