Jedno svibanjsko popodne na terasi ˝Jaza˝ sjedimo moj prijatelj Luka Bugarija i ja i promatramo bibinjske osnovnoškolce kako prolaze Talinama. – Sićaš li se kad smo se za kraj svake školske godine išli se kupati na Puntarožicu? Pita me Luka. – Naravno da se sjećam, odgovorim ni ne sluteći da će nam se ubrzo razgovoru priključiti naša stara kolegica iz osnovnoškolskih dana – Marija Lisica, te da će se naš razgovor pretvoriti u dugo prisjećanje na školske klupe, prepun smijeha. To popodne koje se polako pretvorilo u večer bilo nam je znak da se moramo svi zajedno okupiti na jednom mjestu, naša generacija 1990./91.
I tako smo krenuli u organizaciju, nismo čekali niti dana jer smo znali da se bliži 10 godina otkad smo otišli iz klupa OŠ Stjepana Radića. Kontaktirali smo Vicu Režana koji nam je zajedno sa Petrom Bugarijom pomogao u organizaciji, rezervirali smo datum u Restoranu Antiqua i okupili se. Naravno, pozvali smo naše bivše razrednice i učiteljice, sve redom Bibinjke. Anđelka Lordanić, Neda Perkušić, Jordana Sikirić. Blaženka Spahija unaprijed se ispričala što nije mogla prisustvovati večeri, te poručila kako smo joj uvijek u mislima.
Okupili smo se i bilo nam je lijepo. S puno pozitivnih emocija, radosti i osmijeha na licu obnovili smo najljepše uspomene iz osnovnoškolskih dana. Kolege s kojima smo odrasli, danas su ozbiljni ljudi, neki od njih već su i roditelji. Tih nekoliko sati proletjelo je u trenu, a na trenutke je izgledalo kao da se ništa nije promijenilo u ovih 10 godina. Ne kažem da smo ostali isti – bilo bi čudno da jesmo, no na trenutke opet su to bili oni veseli osmaši koji su prije deset godina bili u oblacima, premladi i na raskrižju s previše putova. Kažu razrednice da smo odabrali dobar put i da su ponosne na nas te kako se nadaju da do iduće večere nećemo čekati deset godina, a tome se nadam i ja.
Kako je sve to izgledalo, zabilježio je Leo Banić.
Invalid Displayed Gallery
Šime Sikirić
