Prigodom 80-te obljetnice piše Ante Gverić
(12. travnja 1941. – 12. travnja 2021.)
Užasi Drugoga svjetskog rata za Bibinje su započeli u travnju 1941. U Travanjskom ratu, koji trajao svega dvanaest dana, Njemačka i Italija bez teškoća su porazile Kraljevinu Jugoslaviju. Jugoslavenski avioni 9. travnja u nekoliko su navrata bombardirali Zadar ubivši pritom dvije i ranivši trinaest osoba. Jugoslavenske su vlasti mobilizirale Bibinjce koji su bili pod vojnom obvezom te su ih razmjestile nasuprot granici prema Zadru, na Dubokoj dragi i okolnim brdima. Na Veliku subotu, 12. travnja, talijanska avijacija i topništvo žestoko su uzvratili napavši Bibinje. Na mjesto koje ni na koji način nije bilo branjeno, sručeno je oko 60 razornih bombi. Stanovnici iz Staroga sela za vrijeme bombardiranja sklonili su se na Kraj Punte i na Frnažu gdje su bili iskopali skloništa. Na Toru, u kući Mije Šimunića, pod avionskim bombama poginuli su njegova kći Dragica i sin Dragutin, zatim Nediljka Šimunić supruga Krsta i njezinih troje djece (Ana, Lucija i Marija), Marija Danica Šimunić supruga Tome i njezina kći Danica, te Palma Cvita Iglić supruga Mile i njezine četiri kćeri (Anka, Marija, Marijana i Nediljka). U obližnjim Banićima poginuo je Joso Bralić, a Ive Vujica preminuo je poslije od posljedica ranjavanja. Osim kućâ Mije Šimunića i Mije Banića gdje je pod bombama ubijeno desetero djece, tri majke i dva muškarca, u bombardiranju je oštećeno devet kuća. Istoga dana dok je talijanska fašistička vojska umarširala u mjesto, Bibinjci su sahranili tri mlade žene i njihovo desetero djece. Sutradan, na Uskrs, Bibinje su oplakivale svoje stradale. Talijani su odmah uhitili i u Italiju deportirali župnika don Nikolu Kuvača zbog njegovih antifašističkih i rodoljubnih stavova. Uskrsnu misu vodio je neki talijanaški orijentirani svećenik iz Zadra koji je prema svjedočenju suvremenika tada izjavio: „Ovaj Uskrs donio vam je svima mir, koji ste tako dugo čekali.“ Pokraj crkve sv. Roka bibinjski su mladići prkosno pjevali hrvatske rodoljubne pjesme „Oj, hrvatska mati“ i „Još Hrvatska ni propala“. Među njima bili su Vice Kero i Niko Karaban, koje će zbog njihova hrvatskog domoljublja i otpora fašizmu talijanska vojska mučki ubiti dvije godine poslije. Bili su istinski antifašisti i hrvatski rodoljubi!
Žalosno je i sramotno da nevina bibinjska djeca i njihove majke poginuli pod fašističkim bombama danas nemaju javnog spomena u Bibinjama. Ostaju samo u sjećanjima svojih obitelji, međutim i to će vremenom iščeznuti. Zar njih 15-ero, koji su žrtve vjerojatno najvećeg pojedinačnog zločina u povijesti Bibinja, ne zaslužuju zajedničku ulicu ili kakvo prikladno obilježje?! Jednako tako, zar spomen u vidu imenovanja ulice ne zaslužuju 20-godišnji Niko Karaban, 22-godišnji Vice Kero i 35-godišnji Vinko Šimunić, koje su talijanski fašisti mučili i strijeljali 5. lipnja 1943., jer su se suprotstavili njihovu režimu boreći se za slobodno Bibinje i slobodnu Domovinu?! Zar ne zaslužuju da ih se sjetimo na obljetnicu pogibije polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća na njihovom spomen-obilježju?!
Zašto Bibinje zazire od svojih predaka stradalih od tuđinaca koji su im oduzeli slobodu i život? To su upravo oni koji su prinijeli svoje živote na „oltar domovine“. Nakon toliko desetljeća sazrjelo je vrijeme da ih se sjećamo i dostojno spominjemo.
