Nedjelja, 24. prosinca – Četvrta Nedjelja došašća – BADNJAK
Sv. Misa u crkvi Velike Gospe u 8:00 te u 10:30 sati
Misa polnoćka u 24:00 sata ( pola sata prije ponoći pjevaju se
Božićne pjesme koje će nas uvesti u veliko otajstvo Božića )
Ponedjeljak, 25. prosinca – BOŽIĆ
Sv. Mise u crkvi Velike Gospe u 8:00 sati te svečana sv. Misa u
10:30 sati. Večernja sv. Misa u crkvi sv. Roka u 17:00 sati
Utorak, 26. prosinca – sv. Stjepan, prvomučenik
Sv. Misa u crkvi sv. Roka u 16:00 sati
Nakon sv. Mise bit će blagoslov kolede te Večernja za naše pokojne
Srijeda, 27. prosinca – sv. Ivan, apostol i evanđelist
Sv. Misa u crkvi sv. Roka u 17:00 sati (zajedničke nakane)

Četvrtak, 28. prosinca – Nevina dječica
Sv. Misa u crkvi sv. Roka u 17:00 sati
Petak, 29. prosinca
Sv. Misa u crkvi Velike Gospe u 17:00 sati
Subota, 30. prosinca
Sv. Misa u crkvi sv. Roka u 8:00 sati
Nedjelja, 31. prosinca – sv. Obitelj
Sv. Misa u crkvi Velike Gospe u 8:00 te u 10:30 sati
Večernja sv. Misa u crkvi sv. Roka u 17:00 sati sa pjevanjem „Tebe
Boga hvalimo“

shvatiti? Pokušajmo. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. Bog se rodio kao što se
svaki dan rađaju stotine tisuće ljudskih bića na ovoj zemlji. Bog je postao embrij. Ovisan od
drugima. Evanđelist Ivan svjesno bira izričaj: Riječ je tijelom postala. Četvrto evanđelje je
nastalo krajem prvoga stoljeća. U to vrijeme bilo je rašireno mišljenje da je važno samo ono
što je duhovno: nutrina, ideje, duša. Zemaljska stvarnost, tijelo, materija, politika i društvo,
sve se to smatralo nečim drugorazrednim, neduhovnim, zlim. Ovo mišljenje bilo je prisutno i
u nekim kršćanskim krugovima krajem prvoga stoljeća. To konkretno znači da Isusovo
čovještvo, njegova ljudskost, nije važna. On je prividno uzeo ljudsko tijelo, tek izvanjski
prihvatio ljudski lik. Više je lebdio nego hodao zemljom. Ivanovo evanđelje ustaje protiv
takvoga razvodnjavanja Isusova lika. Riječ je tijelom postala. Bogu je važan ovaj vidljivi,
zemaljski svijet. A sve to ima posljedice za našu pobožnost. Često se vjerovalo da se prava
pobožnost sastoji u tome da pobjegnemo od svijeta i potpuno se posvetimo Bogu, da
okrenemo leđa ovome svijetu. Moderna verzija ove stare zablude glasi: “Politiku van iz
crkve, brinite se samo o spasenju duše!” Politički angažman je prljav posao, kršćaninu je
najbolje da se svega toga klone. Je li Isus to učinio? Je li se povukao iz povijesti, pobjegao
od odgovornosti za svijet, u nutrinu, u privatnost? Da pojasnimo: nutrina, molitva, tišina,
razmišljanje o Bogu, sve to jest i ostaje važno područje kršćanske pobožnosti. To je
neotklonjivo. Ali ako želimo ozbiljno shvatiti Božje utjelovljenje, tada kršćanskoj
pobožnosti bitno pripada okretanje ovome svijetu i zadaćama u njemu. “Bog je postao
čovjekom” u zemlji izmučenoj terorom, nasiljem, bijedom, u zemlji koja, kako danas tako i
nekoć, nimalo nije ‹sveta zemlja›, već mjesto sukoba i mržnje. Postao je čovjekom u zemlju
u kojoj se prolijeva krv do dana današnjega. No, Isus prolijeva vlastitu a ne tuđu krv. On iz
ljubavi žrtvuje sebe, a ne druge. On gradi most između Boga i ljudi, između vjernika i
nevjernika, most između rastrganih i posvađanih ljudi. Ako želimo postati ljudi po uzoru na
Isusa, moramo graditi mostove ljudskosti. To znači da se ne bojimo suočiti s problemima
koji pritišću društvo: nezaposlenost, siromaštvo, uništeni brakovi, osamljenost, bolest, smrt;
briga za okoliš, zaštita manjina, mirotvorstvo i nenasilno rješavanje sukoba, borba protiv
raznih predrasuda. Isus dolazi svaki dan, i svaki je dan Božić za kršćane, ako se u njima rađa
Bog i ako vide nevolju bližnjih. Zato je Božić zahtjevna svetkovina, ako je ispravno
shvatimo. U isto vrijeme, Božić je i utješna svetkovina. Možda slavimo Božić zabrinuti za
ekonomsku situaciju. Možda slavimo Božić sami, prvi put bez ljubljene osobe. U našim
brigama i strahovima, u našim slabostima i bolesti, u našoj osamljenosti – u svemu tome Bog
je i nama posve blizu. Emanuel – S nama Bog! Vjera u Novorođenom Djetetu spoznaje
nazočnost Božju u našemu svijetu. Posred naše prolaznosti je neprolazni Božić.