PRODAJOM RUKOTVORINA ISPRED CRKVE VELIKE GOSPE PRIKUPLJAJU SE SREDSTVA ZA MISIJE KARMELIĆANKI U NIGERIJI

Misijska skupina župe Svetog Roka i ove će godine 22. studenog, prije i nakon mise pred crkvom Velike Gospe prodavati svoje rukotvorine koje su izrađivali tijekom godine u kreativnoj radionici koju vodi časna Anica.

Prikupljena sredstva namijenili su i ove, kao i prošlih godina, karmelićankama koje u misijama u Nigeriji skrbe o siromašnoj djeci. Nekoliko vrijednih žena sa svojom voditeljicom časnom Anicom već se nekoliko godina sastaju se te uz druženje, molitvu i rad pridonose svojoj župi duhovno i materijalno.

O MISIJAMA U NIGERIJI

Prenose sestre Karmelićanke iz Nigerije, mjesta Umuozu.

Okupljamo djecu različite dobi: kroz igru ih učimo, s njima molimo, kuhamo im ručak, nastojeći da uvijek budu zastupljeni proteini (koje inače gotovo da i nemaju priliku dobiti: mlijeka nema, meso, jaja ili grah su skupi…).

U školama nema obroka, nema čak ni vode. Dijete može popiti ili pojesti samo ono što donese od kuće ili kupi u obližnjoj trgovini (ako mu netko da novaca za koje će kupiti). U školama (od vrtića do srednje) nema nikakvog namještaja osim stolica, stolića („klupa“) i školske ploče (nekada je to samo dio zida bojan crnom bojom). U nekim školama roditelji moraju pribaviti stolicu i klupu za svoje dijete.

Djeca koja dolaze k nama su iz siromašnih obitelji. Mnogim obiteljima još i pomažemo na različite načine (u namirnicama, školarini za stariju djecu, liječenju,…).

U poslijepodnevnim satima sestre s pripravnicama odlaze u udaljenije dijelove naše župe dodatno i rade s njima ono što im je problem u školi (najčešće matematika, engleski i igbo jezik).

Uz djecu, posebno su nam na srcu  obitelji i potrebiti. Često ih posjećujemo, prvotno one gdje je najpotrebnije (gdje se nalaze stari, bolesni, osamljeni ljudi, gdje su različiti problemi u obitelji)… Ponekad je dovoljno samo slušati, ponekad savjetovati, ponekad miriti.

Stanovništvo u dijelu u kojem mi živimo i djelujemo uglavnom je poljoprivredno, no za većinu obitelji to nije dovoljno da bi od toga mogli živjeti. Ako imaju koju kozicu ili perad, to čuvaju da bi u vrijeme neke potrebe (npr. plaćanje školarine), teškoće ili veće nestašice mogli prodati i tako doći do potrebnog novca.

U mjestu je mnogo ljudi starije životne dobi. Kod nekih su njihova unučad – ili da im pomognu, ili su tu zato (što je češći uzrok) jer njihovi roditelji koji žive i rade u nekom gradu, ali ne mogu imati djecu kod sebe (npr. zbog stambenog pitanja, niskih ili neredovitih primanja,…). Nažalost, tu je i priličan broj izvanbračne djece koju su njihove mame donijele svojim roditeljima jer se ne mogu brinuti se o njima.

manji postotak djece živi u svojim obiteljima. Nažalost, znatan broj tih obitelji pritisnut je brojnim problemima, a često i neslaganjem roditelja. Sve se uglavnom  najviše odražava djeci.

Struktura i funkcioniranje obitelji se također jako razlikuje od onoga kako je nama uobičajeno. Otac je glava obitelji, on donosi odluke, ali uglavnom je majka ta koja treba brinu za djecu – ne samo u pogledu hranjenja, oblačenja, slanja u školu… nego i u pitanju financiranja. Ako tata kaže: nema novaca, mama je ta koja se treba pobrinuti kako će nabaviti novac za koji će kupiti živežne namirnice, platiti dječju školarinu,…). I onda, trudeći se da nešto „priskrbe“, majke prepuštaju onoj malo starijoj djeci (možda tek predškolske dobi) da u potpunosti brinu za one mlađe.